Za par sati krećem

Draga ekipo, za par sati krećem iz Slavonskog Broda prema Osijeku, gdje ću bogdaj biti prije mraka. I komaraca. Nisam dosad vozila s bisagama i s teretom težim od vlastitog dupeta, tako da je Slavonija dobar odabir za testiranje novog poduhvata. Ali politička dimenzija pustolovine ovoj je biciklistici daleko veći izazov od fizičke – i teren je na kojeg se tek navikavam. 


Ljudi koji prate moje javno (i privatno) djelovanje znaju da mi je humor jedno od glavnih komunikacijskih oruđa, i metoda terapije – sebe i društva. I zato imam potrebu napisati, riskirajući banalnost, da moja politička aktivacija nije zafrkancija, nije šala, nije subverzija, nije sprdnja s mehanizmima predstavničke demokracije. 


Novinarka Lada neki dan me pitala je li moje političko angažiranje posljedica krize srednjih godina (mlađu ženu već imam, a za Ferrari nemam)… Ja bih rekla da su srednje godine (kod mene 43) definitivno označile preokret – spoznaju da je jedini način da promijenim politiku koja oduvijek oblikuje moj svijet to da se sama u nju uključim, izravno, kao Rocky (moj omiljeni film, inače). 


U vrijeme političkih izbora uvijek sam se osjećala nelagodno – ideja da se kojekakve stranke *natječu* za vlast, natječu za *pobjedu*, oduvijek mi je bila silno paradoksalna. Kao da se hrpa liječnika (i liječnica!) natječu oko toga tko će od njih tretirati pacijenta – kao da je glavni cilj i svrha cijelog procesa ubosti gažu, radije nego osobu izliječiti. Zato, i zato što je sva politika kojom sam ikad bila okružena i bila joj izložena bila premazana korupcijskim kalom, trgovinom, prevrtljivošću, nemarom prema ljudima i manipulacijom njihovim povjerenjem – zato mi nije padalo na pamet da se politikom bavim sama. Na promjenama sam radila s nekih drugih pozicija – to se popularno zove aktivizam, ali ja volim vjerovati da smo svi aktivisti: čim otvorimo usta: na pozdrav, ili na uvredu. Čim dignemo ruku; da za nekoga glasamo, da nekome mahnemo, ili ga udarimo. Skužila sam da baš kao što smo na tu foru svi aktivisti, svi smo, svi smijemo, i svi #možemo! biti političari, i -ke, koji će oblikovati neke druge političke formate, koji će isprati poslovični kal s lica politike kakvu znamo, i na kakvu smo se, avaj, navikli. 


A za novu političku klimu (i atmosfersku, jer smo očito na rubu) trebaju novi ljudi. S grupom takvih ljudi uključila sam se u poduhvat izlaska na izbore za Europski parlament – jer osjećam da promjenama u ovom trenutku u životu mogu i moram doprinijeti više nego jednim glasom na dan izbora (iako je i to OK, bez brige!). 


Vozeći se po Hrvatskoj 5 tjedana simbolički i konkretno želim pokazati da vjerujem u terenski rad politike – u to da ono što mislite, vjerujete i želite trebate imati prilike podijeliti sa svojim predstavnicima i da će ih oni zagovarati kroz sve dostupne kanale i institucije. Politički se angažirajući odlučila sam tražiti vaš glas, i vaše povjerenje, i to nije zafrkancija. Iako imam genijalan smisao za humor (tako bar tvrdi moj 10-godišnji nećak Donat), s vašim se glasom ne bih zezala. I kad vozim biciklu 5 tjedana žuljevi na dupetu bit će stvarni, i upale mišića, i dehidracija, i opekline od sunca (jer sam glupa i zaboravit ću stavit kremu), i probušene gume – sve je to stvarno, opipljivo, i možda je najbolje utjelovljenje politike u kakvu vjerujem, i koju želim oblikovati. Politiku umrežavanja, međusobnog pomaganja, krpanja, udomljavanja, hranjenja, solidarnosti, širenja prostora i puteva za sve; sigurnijih staza za one koji odlaze, i bolje klime za one koji ostaju.


PS Nakon Virovitice (preksutra) će mi opet trebati udomitelji, pa mi se javite! 
PPS Što se tiče solidarnosti – uspjela sam u prvom kafiću u Brodu ostavit pederušu (sic!) sa svim dokumentima, karticama, lovom – i ljubazna gospođa od susjednog stola (koja mi je, uzgred, platila kavu – a nisu ni znali da sam političarka!) mi je torbicu donijela, prethodno je ne opljačkavši. 
Tko nakon ovoga ne bi vjerovao u ljude, i promjene? Sretan mi put!