VIROVITICA – BJELOVAR

Za promjenu ritma, ovaj je post pohvala tijelu, duhu i zrnu zdrave ludosti.🤪😉

Otkad znam za sebe, loše se orijentiram u prostoru. Orijentacijska je trauma, vjerujem, kod mene formirana u 5. godini života, kad su mi isprašili dupe (tad je to bila legitimna odgojna mjera) jer sam, poput kakvog frulaša bez imalo sluha, čopor djece iz naselja u Bokanjcu otjerala do zadarske rive, da idemo bacati kamenčiće u more (moj tada, a i danas, najdraži oblik meditacije). Do tamo se hodalo više kilometara, a trebalo je prijeći nekoliko (i za Zadar) većih raskršća. Nakon uspješno provedenih stegovnih mjera, to je vjerojatno bio zadnji put da sam točno znala kuda treba ići kad nekamo želim stići. 🚦🈵

Bicikliranje Hrvatskom u tom je smislu za mene bio golem izazov, pa čak – ispostavit će se – i uz tehnološka pomagala, poput googleovih karti. U pokušaju da izbjegnem prometnije ceste, rutu puta programiram za pješake, zaboravljajući pritom da pješački putevi nisu uvijek nužno upotrebljivi i za bicikliste. Jučer sam se tako na putu iz Virovitice za Bjelovar zatekla usred nečijeg blatnjavog, a potom i pješčanog polja. Budući da mi tvrdoglava narav brani da priznam poraz, okrenem bicikl i vratim se do ceste, nastavila sam po proklizavajućem tlu gurati bicikl s 15 kila tereta, dok me neki milostivi traktoraš napokon nije usmjerio prema asfaltiranoj stazi. Prekasno, međutim – jer se u međuvremenu nebo narogušilo, i vrlo brzo oprala me prva kiša na putu. Upotrebljivih nadstrešnica uz tu cestu nije bilo, pa sam se sklonila pod neku goluždravu voćku, koja je kao zaklon u potpunosti podbacila. 🥦🥬

Kiša je, srećom, vrlo brzo prestala. A onda, nekoliko kilometara dalje, pored Šandrovca, slijedilo je pravo iskušenje – nakon suludih udara vjetra koji su me razbacali po (praznoj!) cesti, nebo se prolomilo, pa sastavilo sa zemljom, a ja u zadnji tren uletjela u zaklon. ⚡🌪 Šandrovac je, srećom, u mreži javnog prijevoza, pa sam se utrpala pod strehu autobusnog stajališta i ondje provela pola sata, preklinjući Zeusa da mi otvori stazu, da u Bjelovar stignem prije mraka. ⛈🌩

Jer Zeus je veći od bogova sviju, tako i bi. 🔥💥☀

Presretna zbog meteorološkog prevrata, ostatak puta provela sam na adrenalinskom pogonu, a u jednom trenutku, izbivši na vrh nekog brda, uhvatila sam se kako se derem: “Ja sam zvijer!”. (Ovim putem ispričavam se svim zvijerima koje su svjedočile tom neciviliziranom, nimalo europskom, ispadu). 
🦌🐿🐾

Na ulasku u Bjelovar trubili su mi neki dečki iz auta – možda jer su me prepoznali, a možda jer sam sad već pomalo nestabilnom vožnjom ugrožavala druge sudionike u prometu. Došavši do svog prenoćišta (hvala, Anđela!), od adrenalina nisam mogla zaspati do 1 ujutro. Stavila sam si Golikov “Tko pjeva zlo ne misli”, pa me to konačno uspavalo. 🌙

Koja je pouka ove priče? 
Kao prvo, Zemlja definitivno nije ravna ploča, a Bilogora je jedan od krunskih dokaza. Kao drugo, nekad je biti malo lud dobro za tijelo, i za duh. Kad si dopustite zrnce ludosti, bolje upoznajete sebe – i otkrivate nove rezerve snage: mentalne i mišićne – one u bicepsima, kvadricepsima, i u srčanom. 💪💓

Ja s ludošću nikad nisam imala problema – prehodala sam Španjolsku, odvozila se SAD-om uzduž i poprijeko, skakala padobranom, letjela paragliderom, uključila se u hrvatsku politiku. Jasno mi je da me na ovom putu prave bitke s reljefom tek čekaju (Gorski kotar! Istra! Velebit! Europski izbori!), ali samo sam vam htjela reći da je, i kad pokisnete, osjećaj fantastičan. 🌈