Prvih 90 km

Prvih 90 km odvaljeno. Neka mirna mjesta od Broda do Osijeka, jedva išta ljudi na horizontu – onih malo pokraj kojih sam se vozila pozdravljaju, i djeca. Čovjek se na takve stvari jako brzo navikne, i počne se veseliti svakom sljedećem susretu. A onda dođe komad brze ceste i shvatiš koliko si, kao biciklistkinja, krhka, i ranjiva, i koliko ovisiš o pažnji i brizi drugih za tvoju sigurnost. I da moraš imati povjerenje, tijekom tih 2000+ km, da će te sve te stotine vozača paziti, i imati te na oku. Negdje na 30. kilometru nakon Slavonskog Broda me prehitilo (vidi video). Ne bol u mišićima (još je ne osjećam), ne opasnost na cesti, ne strah da neću izdržati. Stala sam kraj nekog dječjeg igrališta i prolistala poruke na zidu na fejsu, i na whatsappu, i na messengeru, i na viberu. I, ono, svi vi, sva vaša podrška, i entuzijazam, totalna pozitiva, i briga za moju sigurnost – tko se ne bi raspao. 🙂

Prije odlaska na cestu hrpa me ljudi pitala: “Stvarno, ideš solo?” Solo? Možda solo vozim (zasad), ali definitivno nisam solo – za put su me pripremali i opremali Tamara, Blaž, Renata, Lidija, Zrinka, Jelena T., Sunčica; pakirao me Senf, do Broda me vozio Teo, tablete za bolove servirala mi Rada, po Slavoniji me umrežava Sandra, programira me i webuje Ane, pazi me na daljinu Jelena M., u Osijeku me udomila i magnezijem i viljamovkom napojila Vanja. Ovo je zajednička vožnja i svima vam hvala što ste tu, i tamo, i ostanite na vezi, da zajedno vozimo politiku solidarnosti.

PS Na ulazu u Osijek silno olakšanje. Grad je biciklistički raj (bar u usporedbi sa svim prethodno viđenim, i Zagrebom, također) – staze posvuda, ne moraš po cesti, stres nestaje iz kostiju. Vozim se po biciklističkoj stazi, ispred mene hoda par. “Oprostite”,kažem – “moram vas zaobići, pa da vas ne zakačim bisagama.” “Nema problema”, kažu oni, i izmiču se. Zahvaljujem i odmičem, a onda iza sebe čujem: “Glasat ćemo za vas.” 5 sati vožnje i moji prvi glasači – prilično dobar dan. A najbolje od svega – ništa nisam izmislila, majke mi.