KARLOVAC – u retrovizoru



Mjesta su kao ljudi. Nekad je dovoljan jedan susret da se u njih zaljubimo i volimo ih razumu usprkos, ili pak obrnuto – jedna nespretna riječ ili pogled pri upoznavanju i strpat ćemo ih u ladicu i prelijepiti izolirkom omraze i zaborava. Iako volim vjerovati da sam osoba otvorena uma, kad je riječ o Karlovcu, podbacujem od cca 1993. Naš prvi bliski susret događa se usred rata. Kako je Zadar bio pod opsadom i međugradski je javni prijevoz povremeno bio obustavljen, jednom sam se prilikom kolima hitne pomoći iz posjeta Zagrebu vraćala u Zadar. Do Zadra se, dakako, išlo starom cestom, preko Karlovca, koji je također bio pod općom uzbunom i pod granatama – rokanje se čulo i preko glasnog motora drndavog kombija hitne. Raskršće kod autobusnog kolodvora gdje se skreće prema Dugoj Resi bilo je (logično) prazno, pa smo prošli kroz crveno. … I u tom trenutku, grad koji nisam pošteno ni odmjerila od glave do pete, postaje poprište najapsurdnije epizoda moga života. 
Odmah iza raskršća, s desne strane, dočekuje nas i zaustavlja prometna policija – izvlači vozača hitne vani i (“pod kišom kanonada ognja, krvi i čelika”, kako je to moj lektirni srednjoškolski mozak tada doživio) pregledava mu dokumente, piše kaznu. Vozaču kola hitne pomoći – iz Zadra – u Karlovcu – pod kišom granata na oba kraja stare ceste. 🚑🚓🚦⚠️🛃

Rat smo preživjeli, i otad sam u Karlovcu bila više puta, pa i gostovala u programu gradske knjižnice, bilo je lijepo i ugodno. Ali onaj osjećaj loše kemije nije nestajao. I sad, kad sam iz Zagreba vozila u Karlovac, s vjetrom direkt u prsa, umjesto leptirića u trbuhu mi se raskrilio roj moljaca. Ali, kao što znamo iz života i književnosti podjednako, ljubav je čudna, i znade nas zaskočiti kad joj se najmanje nadamo, i kad joj se prestanemo nadati. S Karlovcem mi se, tako, 25 godina poslije, dogodila ljubav na drugi pogled. 🦋💚🦋

Karlovac je ovaj put bio stol pun nevjerojatnih frajera i žena (nažalost, sve zauzete) – koje oru i kopaju po nepotističkom tlu karlovačkom, i pokušavaju uzgojiti neku drugačiju kulturu. Problem koji mi svi redom u Karlovcu navode je apsolutna politička blokada sustava – ako nisi u vladajućoj stranci (trenutačno HDZ, ali bilo je tako i za kratke “vladavine” SDP-a), nemaš mnogo prilika za napredovanje, ili opstanak. U zafrkanciji netko komentira (imena ne navodim zbog zaštite govornika i svjedoka) da bi Karlovac trebalo pripojiti Austriji, Njemačkoj; biti ispostava neke druge zemlje, da se iščupa iz klijentelističkog mulja. 🇦🇹🇭🇷🇩🇪

Naravno, jasno nam je svima da rješenje neće doći iz smjera Habsburške Monarhije, i da samo snažnim lokalnim i nacionalnim antikorupcijskim strategijama i mjerama možemo stvoriti bolju društvenopolitičku atmosferu (trivia: prvo Antikorupcijsko izvješće Europske unije iz 2014. među najvećim problemima u Hrvatskoj vidi nedovoljnu implementaciju postojećeg pravnog okvira, visoku politiziranost javne uprave i korupciju u javnim tvrtkama. Hrvatska je zbog ulaska u Europsku uniju uspostavila širok pravni i institucionalni okvir za borbu protiv korupcije, no čak 94% hrvatskih građana smatra da je u Hrvatskoj raširena korupcija)(u Karlovcu je, prema mome iskustvu, taj postotak na dlaku do 100%). 💯❗️✅🆗💰💵

Moje iskustvo s ovako mračnim i politički kontaminiranim sredinama je da se ondje formiraju najtoplija gnijezda solidarnosti i podrške – oni koji grad ne napuste drže se skupa, da ostanu normalni, da se zajednički odupru koroziji korupcije. Od svih gradova kroz koje sam biciklirala i u kojima sam boravila, stol kafića (Ziggy!) u kojem sjedimo najveći je dosad – kako dolaze ljudi, tako stolove spajamo i zauzimamo terasu, na kraju nas je zbrojno desetak – Ana, Tanja, Samija, Darko, Ljiljana, Andrea, Vladimir, Marin, poslije i Sanda, i moja domaćica Draženka (koja mi u ponoć kuha juhu, da ne bih slučajno preminula od gladi). ☕️🍜🥄🍼 Razgovor vrluda, ali uvijek se vraća na kočnicu nepotizma i korupcije. Dok poslije šetamo centrom grada i rastočenom Radićevom ulicom, Karlovac me osvaja svojim potencijalom, šarmom koji sipi iz pukotina zgrada u raspadu. Radićeva ulica u strogom centru grada vječno je obećanje koje nitko ne ispunjava, a čak i kad se vlast nakratko promijeni scenarij je isti – status quo, stagnacija. 💔⛔️⏯⏰

Nema sumnje da je su predstavnička demokracija, i izbori, ono što je Karlovac dovelo do stanja u kojem jest. Izbori su, logično, u ovom trenutku ključni način da se stvari promijene, ili da se barem počnu mijenjati. Jer svaki glas se broji. I nije dovoljan glas u birtiji, i nije dovoljan glas za obiteljskim stolom iza zatvorenih vrata, ni u telefonsku slušalicu sinu koji je odselio u Irsku za poslom. Važno je prošetati, ili odbiciklirati do biračkog mjesta, vjetru u prsa usprkos. Ponekad, dakako, ni dati glas nije dovoljno – ponekad se treba i kandidirati, ako imaš osjećaj da te nitko od lica na plakatima ne predstavlja, ako ti se čini da je na ponudi uvijek isto, dio vječne političke reciklaže, zagađivačke. U Karlovac se zaljubljujem na drugi pogled, u lica koja još nisu na predizbornim plakatima, ali znam da će uskoro biti. 🗳🚴‍♀️🥇
#možemo #biciklomdobrisela #euizbori2019 #lista18 #euelections2019

PS Na izlazu iz grada zaustavljam se na autobusnoj stanici prema Dugoj Resi da ispraznim smeće u koš i sasvim slučajno (baš…!) započinjem razgovor s Brankom, koja čeka da je kolegica pokupi autom i vozi doma. Razgovaramo valjda pet minuta, ali dovoljno da saznam da joj je kći Maja prije koji mjesec odselila u Veliku Britaniju. U Karlovcu (završenom fakultetu usprkos) nije mogla dobiti posao “jer joj otac nije u HDZ-u”. U Engleskoj je, u Manchesteru, u najužem krugu među pedesetak domaćih kandidata, bez ikakve veze i štele, dobila posao u prestižnoj bolnici, na nekom turbo-suvremenom projektu. Branka je sretna zbog kćeri, ja sam sretna zbog kćeri, obje smo nesretne zbog Karlovca. 💡💉🧪📖

PPS (Još malo o karlovačkoj solidarnosti…)
Dok sjedimo u Ziggyju, žalim se da mi je kosa previše narasla i da se moram hitno šišati, jer medije ionako zanima kako si izgledala, radije nego ono što si rekla (još uvijek vučem traumu od Nedjeljom u 2, kad su ljudi mislili da mi je kosa masna, a ja je taman uoči emisije oprala!)(ali ne i osušila)… Netko za stolom pokazuje mi dečka koji sjedi uz ulaz birca i kaže – Antonio ti je super frizer. Oduševljena ovom podudarnošću i božjim znakom, odlazim do Antonija, i pitam može li me sljedećeg jutra ošišati pred put, da mi se ne rugaju, i neosnovano me kritiziraju. “Žao mi je, pun sam do ponedjeljka”, kaže on. Snuždena se vraćam za stol, ali par minuta poslije dolazi mi on, pokazuje curu pored sebe i kaže – evo, ona ti daje svoj termin. Sljedećeg jutra Draženkin mudri muž Maks, sretno svježe penzioniran, vozi me do Antonija, koji odrađuje sjajan posao – i (barem na mjesec dana) spašava moju političko-medijsku karijeru. Kad ga pitam koliko sam dužna, kaže samo – ništa, sretno s bicikliranjem. 
Karlovče, volim te. 👱‍♀️👩👩‍🎤