CRTICE UZ PUT iliti Sve je politika



Nakon gotovo dva tjedna (danas mi je 13. dan) bicikliranja po selima, gradovima, poljima i planinama, izgubila sam ono malo socijalnih inhibicija koje sam nekoć imala. S ljudima koje prvi put vidim započinjem razgovor odmah s vrata (trgovine, birca, njihovog doma) – i premda moja pitanja u pravilu korijen imaju u, reklo bi se, banalnosti svakodnevice (“Kako ste? Kako ide? Kako vam je ovdje živjeti?”), odgovori koje mi daju nisu nimalo banalni, ni površni – refleksija su i kritika hrvatskih politika. 💼 👨‍💼

Donekle zastrašena zlogukom vremenskom prognozom, no odlučna, iz Tića sam se prema Rijeci otisnula nešto iza 9 ujutro. Prethodnu večer trebala sam doživjeti čari lokalne kafane, ali umor me nokautirao prije nego što kažeš šeks, pa lokalna rakija i kafanski razgovori ostadoše tek puste sanje. 🍸 🍹 💤
Jutarnji put uzbrdo bio je toliko radikalan i strm da sam prvih nekoliko kilometara svako malo silazila s bicikle i gurala je mrmljajući izraze nedostojne jedne diplomatkinje. 🤬 Uspon mi je pritom pocuclao sav šećer u krvi i posrćući uniđoh u prvu trgovinu, u Staroj Sušici. 
“Izvolite”, ljubazno će prodavač, a ja na to očajnički zavapim: “Dajte nešto za jesti.” 
🌶 🌽 🥕 🥔 🍠 🥐 🍞 🥖 🥨🍌 🍉 🥗 🥘

Na moje pitanje kako ide posao (slabo), kako je tu živjeti (lijepo, ali teško), nastavlja (bez mog podstreka) govoriti kako se preko svake mjere krče šume, zbog profita. Kad ga pitam može li se nešto po tom pitanju poduzeti, on samo odmahuje glavom: “Što može mali čovjek?” Gnjavim dalje: misli li da bi stanovnici preko lokalnih zastupnika mogli izvršiti pritisak – pa ni u to ne vjeruje. Političari su, kaže, takvi da oni koji nisu na vlasti uvijek kritiziraju ove druge, čak i kad ovi nešto dobro rade. I on je, poput mene, frustriran političkim nadmetanjima i podmetanjima; kao da je jedini cilj doći na vlast i podijeliti kolač (mljac!), a ne proizvesti bolje društvo za sve (o tome će Karlovac imati najviše za reći, uzgred). 
Budući da moram hitno izjesti što sam pazarila, razgovor ostavljam nedorečenim, i ne spominjem europske izbore. Teško je boriti se za bolji svijet na prazan želudac! 👩🏻‍🍳 🥀

Do Ravne Gore je brutalan uspon, a banana i pecivo jedva da su bili dostatno gorivo. Ulazim u prvi supermarket i odmah krećem u razgovor s prodavačicom. Impresionirana je mojim poduhvatom, ali i geografskom neukošću – kaže da sam iz Moravica trebala samo voziti uz Dobru, i zaobišla bih bila sve te sulude uspone. (Tješim se ipak da mi je ovaj nepotrebni izazov bio dokaz snage i izdržljivosti). Komentiram kako je priroda tu prekrasna, a ona potvrđuje i kaže da s mužem voli hodati po šumama, planinariti – ali da već neko vrijeme ne idu. Zbog migranata, tuda im idu putevi, boji ih se. Kad pitam zašto, kaže da idu po planinarskim domovima i otamo uzimaju stvari. I nije samo da ih uzmu, nego ih i par sto metara dalje bace. Neuredni su. 🚷 🚯 🚱☠️
I taman da ću je zapitati kako i zašto očaj (i manjak manira?) ljudi u bijegu kroz nepoznatu zemlju kod nje i supruga izazivaju strah, u trgovinu ulazi glasna grupica lokalnih dječaka. Ostavljam stoga raspravu o ovoj zajebanoj temi za neku drugu priliku – gospođa djeluje silno simpatično, i ne dvojim da je i empatija tu negdje. 🖖🏿
Vrećicu kikirikija trgam već na blagajni i plodove (neke južnoameričke) zemlje trpam u pregladnjele čvaljice. Ljubazna prodavačica savjetuje mi da dalje samo slijedim D3, i da će od Delnica biti sve lakše, a pred Rijekom je sama nizbrdica. 🏍

Budući da mi je jedini doping na ovome putovanju kava (ujedno i jedini razlog što žalim što nisam u nekoj većoj stranci!), pedaliram entuzijastično prema Delnicama, koje treba što prije odvaliti zbog geoklimatske pozicije. Ondje ću trgnuti zadnji espresso. 💪
U bircu iza pumpe, na izlazu iz grada, kavu mi radi mlada konobarica. Pitam je kako je živjeti u Delnicama, ona kaže – super, dobro joj dođe ovaj posao uz studij. A studira pomorstvo. Pitam je ima li puno žena na faksu, i kaže da ima – da su zadužene za logistiku, a dečki studiraju za ploviti. Kaže da je zadovoljna studijem, i da će sigurno lako naći posao. Dodaje i to da je svi zezaju što studira pomorstvo, a iz Delnica je, i da je stalno pitaju: “Što ćeš ti sad, vozit brod?” 
Pitam zašto ne bi i ona vozila brod. 
Ne zna. 👩‍🚀 👩‍👷‍♀️⚓️

U tri trominutna razgovora s ljudima s kojima nisam ni imena stigla razmijeniti, otvorila su se prvoklasna politička pitanja – pitanja kojima se trebaju baviti i lokalni i nacionalni i europarlamentarni zastupnici. Politika nije apstraktno područje na koje ima pravo samo određena kasta – svi možemo, i moramo – biti političari, uključiti se. Zahtijevati i djelovati – tražiti i pitati. 📞 ⏳

PS A što se tiče nekih od VAŠIH pitanja u inboxu, evo odgovora:
1. Da; perem biciklistički dres svakog dana (na ruke) 🛀🏻
2. Ne; ne bih se okolo vozila u smrdljivoj odjeći, pogotovo ne u domovinskom dresu.🇭🇷 
3. Ne; nisam smršavjela – dapače, mislim da sam se udebljala bar dvije kile – hrvatsko gostoprimstvo je dvosjekli mač. Gdje god odsjednem, kuhaju mi toliko veganskih đakonija (a ja kako da odbijem? Pa da uvrijedim domaćine!) da čak ni višesatno bicikliranje uz strminu ne može to potrošiti. To me malo rastužilo, ali onda se sjetim da za politiku treba debela koža, pa mi na kraju bude ipak OK. 🍽 🍰 🎂🤰🏻
4. Da; izvještaji iz Siska i Karlovca se pišu! 👩🏻‍💻
5. Bonus odgovor za hrvatske dužnosnike, bude li ih tko pitao: cijena espressa po manje eksponiranim hrvatskim regijama (Slavonija, Prigorje, Gorski kotar) kreće se od 6-7 kn, ovisno o lokaciji ugostiteljskog objekta. Najjeftiniji od sviju pak bio je onaj u Lavu, u Moravicama. 
5 kuna, a ništa lošiji, ni bolji, od drugih. ☕️
Živjeli!
#možemo #biciklomdobrisela #euizbori2019 #lista18 #euelections2019