6. DAN – BJELOVAR

Podvlačenje crte. 🎼

U prvom tjednu odbiciklirala sam 430 kilometara, boravila u 7 mjesta – gradova i sela, razgovarala s mnoštvom ljudi; s nekima satima, s nekima tek desetak minuta u prolazu. Iako me oko toga najviše pitaju, najmanje težak dio ovog poduhvata mi je bicikliranje – nema upale mišića, a osim pokojeg komaračkog ugriza, nema ni boli. S druge strane, mnogo je teže i bolnije slušati i gledati akutno razočaranje građana, malodušje koje im poput najžilavijeg korova sapinje noge i ne da im do biračkog mjesta. 🌿🏛

U Bjelovaru odsjedam kod umirovljene gospođe Anđele – prepušta mi čitavu kuću, s mačkom. Samozatajna i nenametljiva, ostaje sa mnom tek toliko dugo da mi pokaže gdje je što, ostavi mi hrane, i da trgnemo domaći orahovac. Anđela ne izlazi na ikakve izbore, već dugo. Kaže da je prestara za politiku (u kasnim je 60-ima). Kaže da joj je dosta političara koji se razlete oko ljudi samo u vrijeme izbora – i dodaje da joj je dosta uvijek istih “starih prdonja (da prostiš)” koji se neprestano izmjenjuju. Da nam trebaju mlađe snage u politici, nove klice za promjenu. Kad (nimalo sugestivno!) prokomentiram da su se takvi sad i pojavili – i da se stvari ipak mijenjaju i mogu promijeniti, gleda me s nepatvorenim nepovjerenjem. Pa ponovi: nitko je ne može natjerati da izađe na izbore. Iako se slaže da je neizlazak također političko djelovanje, jednostavno je umorna od ponude. Ne kanim je dalje nagovarati (pogotovo kad spomene da je jarac u horoskopu); uostalom, umor, apatija i rezignacija klasični su simptomi zakržljalih demokracija. A otkad je otišla u mirovinu, Anđela je našla svoj lijek: mnogo čita, često putuje, i uzgaja vlastiti vrt. Za nju je to terapija daleko djelotvornija od šetnje do glasačke kutije.

Sljedeće jutro na bjelovarskom Korzu kanila sam provesti ispijajući trostruki espresso u druženju s lokalcima, no smetnuh s uma bjelovarski kazališni festival BOK, koji je taman počinjao. Glavni gradski park prepun hrvatskih glumaca i kulturnjaka (svi mediji i fanovi sjatili su se oko Gorana Navojca, pa sam pokleknula i ja – nije sramota bit obožavateljica!), pozitiva, sunce i cvijeće, a povrh svega i motoristička alka… U ovoj konkurenciji nisam imala šanse. A onda, šetajući Korzom, naiđoh na plakat za kazališnu predstavu Baš ti, baš tu, rađenu prema mom prijevodu. Shvativši da danas imam konkurenciju čak i u samoj sebi, odlučila sam za taj dan objesiti penkalo o klin. Sa sugovorničkim deficitom ipak sam se lako pomirila jer mi je uvijek drago vidjeti kulturu u središtu zbivanja, te kad, barem nakratko, vidljivošću i važnošću natkrili politiku. (Napomena: nipošto ne želim umanjiti glumačke vještine političara, niti želim sugerirati da je kultura ikako odvojena od politike – dapače, često joj je vjerna služavka, a nerijetko najžešća kritičarka).

Navečer sam odlučila prvi put uzeti slobodnu večer i naći se s Marinom, za koju sam čula da živi u Bjelovaru, a nisam je vidjela deset godina. Dogovaramo pivo u kultnoj birtiji Zagreb, ali već na vrhu stubišta za taj podzemni raj shvaćam da sam – poput Anđelke – prestara za neke stvari: buku, dim i nedostatak kisika. Zato Marinu odvlačim u najbližu pizzeriju, što se na kraju pokazuje kao dobar komunikacijski odabir. Iako je druženje trebalo biti neformalno, na kraju ipak – normalno – završavamo na politici, i izborima. Marini je 40 godina i na doktoratu je iz sociologije, a u Bjelovar je preselila jer je jeftiniji od Zagreba. Kao i golem broj fakultetski obrazovanih ljudi, živi prekarno – od jednog nesigurnog posla, ili projekta – do drugog. Marinina mirovina, bude li uopće postojala kao koncept za četvrt stoljeća, pružat će daleko manje sigurnosti (ako ikakve) od Anđeline – i vjerojatno će morati raditi do kraja života – možda i na projektima.

Jedan na kojima je radila bio je europski projekt vezan uz Rome. Kad je pitam jesu li Romi, po njezinom iskustvu, kao najmarginal(izira)nija i najpotlačenija skupina u Hrvatskoj i u Europi ikako profitirali ulaskom u EU – Marina bez mnogo razmišljanja odvraća da ti projekti često imaju tek simboličku (token) funkciju, da su birokratski košmar za sve uključene i da stvarnih promjena nabolje po tom pitanju u Hrvatskoj nema, a i da “u cijeloj Europskoj uniji Romi žive više-manje loše”. Po pitanju romske integracije (ta riječ me puni silnom nelagodom, uzgred), Bjelovar predstavlja nešto bolji primjer. Romi nisu nužno asimilirani, “zajednica jest zatvorena, ali su prihvaćeni od većinskog stanovništva puno više nego drugdje.” Kad je pitam da objasni, kaže da “jako dugo ovdje već žive i sve su vidljiviji na ulicama.” Uistinu, konobar (i vlasnik) kafića u kojem sam to jutro sjedila bio je Rom, i činjenica da me to toliko pozitivno šokiralo vrlo brzo me i, jasno, beskrajno snuždila. Koliki je put od kafića do, zašto ne, Hrvatskog sabora – a da pritom ondje nisi tek simbolička figura, nečiji Manjinac? Marinu u tom smislu zanima i to što će se dogoditi kad se same romske političke organizacije pomlade, kad se promijene njihovi stari i utjecajni čelnici (svaka zajednica ima svoje prdonje, valjda), te kako će to utjecati na dinamike unutarnje i vanjske dehijerarhizacije, prihvaćanja, i uključivanja u šire lokalne zajednice.

Kad prokomentiram da mi zvuči pomalo euroskeptično, kaže: “Ja sam, kad je bio referendum, glasala protiv Europske unije. Smatrala sam da nismo dovoljno spremni, da se radi o još jednoj ogromnoj birokratskoj mašineriji… Ali danas definitivno ne bih. Sad, pogotovo kad je sve skrenulo desno, jako, mislim da je EU totalno bitna. Iako je nastala kao trgovinska zajednica prije svega, danas je bitna za guranje ljudskih prava.” 
A ja bih dodala – čak i kad je to guranje jako sporo, a ponekad i samo simboličko. Jer, tko bolje od manjinaca znade da simboli ponekad život znače?