5. DAN (VIROVITICA)

U Viroviticu iz Rakitovice stižem prije mraka – 75 kilometara odvaljujem skoro bez pauze. 💪😵 Putem me prate znakovi na starenje i smrt, popudbina krize srednjih godina, no gazim pedale još jače – zasad sam brža od njih! 🚴🥇💀

Kod trgovine na raskršću čekam prijevoz do kleti, gdje ću kod domaćina Dražena provesti noć. Dok čekam, fotkam rupu u jumbo tabli za lokalni projekt financiran novcem EU. Prilazi mi neka gospođa i kaže: nemojte snimati samo to što je razbijeno i ružno. Ma ne, kažem – lijep je kadar kroz rupu, drugačija je perspektiva. Gospođa Sofija, umirovljena, upravo dolazi iz crkve – obilježavalo se Markovo, pa mi u ime tog zaštitnika polja poklanja stručak trave s bijelim cvijetom (ne kužim se baš u cvijeće ni svece, ali dobro miriši). 🌾🌶🌽

I taman što je kanim pitati o Hrvatskoj i/u Europi, dovozi se domaćinov frend Dragan, prekida naš razgovor i ekspeditivno me zajedno s bicom trpa u kombi i vozi uzbrdo (takav uspon, bojim se, na dva kotača ne bih preživjela). Gore su, debelo zabrazdili u druženje Dražen i trojac pajdaša, pred kleti igraju balote. Boće su veće od dalmatinskih, pa ih zezam da to što bacaju nema veze s balotama, i da se radije prime nekog slavonskog sporta. Malo poslije, nakon što sam mu pobrstila sve zelenje iz frižidera, Dražen sjeda sa mnom kao pristojni domaćin, da malo proćaskamo prije nego što se vrati pajdašima (kako shvaćam, neki od njih prijatelji su mu iz rata). 🎱🎾🏀

Vidim da s njim neću imati puno vremena, pa odmah pucam pitanje – kako je, i je li, ulazak u EU promijenio društvenu, političku ili ekonomsku klimu u Hrvatskoj, ili bar njegov život? Kojim bi se stvarima EU trebala baviti? 🇭🇷🇪🇺🇭🇷🇪🇺

Gleda me iskreno zabezeknut, kao da sam pala s Marsa (a ne s Venere, kao svaka poštena žena). Kaže: “Jel ti stvarno ništa o tome ne znaš? Jel ti mene stvarno pitaš takve stvari?” To su, kaže, pitanja osnovnoškolske razine. Pitam na što točno cilja, u čemu je banalnost pitanja. “Otkad je Tuđman sklopio ruke i rekao ‘Imamo Hrvatsku’, mi Hrvatsku ni trena nismo imali”, kaže. Svime našim upravljali su tuđi interesi. Kad pokušam vratiti temu na veću mobilnost ljudi (ima dvoje djece), ili, recimo, na EU projekt koji upravo renovira cestu ispod njegove kleti, prezrivo se nasmije. “Ulažu u ceste da nas isele, a niko ne ulaže u proizvodnju.” Kad ga pitam misli li da bi se to moglo promijeniti odabirom kandidata koji bi zagovarali njegove potrebe, odgovara protupitanjem: “Da sad ja i neki Slavonac dođemo tebi u Dalmaciju u neko gradsko vijeće, bi li mi mogli tamo išta promijeniti, bi li nas iko slušao?” 🇵🇲🇦🇨🇸🇦

Vidim da bi se radije vratio pajdašima, pa ne guram dalje s pitanjima – makar me silno zanima što misli o EU kao mirovnom projektu. Budući da je Hrvatska bila prva postkonfliktna zemlja koja je u EU ušla nakon Njemačke i Francuske, povezujući ih nakon 2. svjetskog rata s (proklamiranim) ciljem da se ratovi ne ponove bilo bi zanimljivo čuti što misli o tome koliko je ulazak Hrvatske u EU stabilizirao stanje u regiji, ili hoće li ga konačno stabilizirati ulazak drugih postjugoslavenskih zemalja u EU. 🇷🇸🇧🇦🇲🇰🇲🇪

Ovo pitanje ostaje, ipak, nepostavljeno jer Dražen već ustaje od stola, i na brzinu mi poželi sreću s političkim poduhvatom. “Ako možeš izvući neke koristi od toga, napravi to”. Nema smisla objašnjavati da u politici nisam zbog koristi, nego zbog promjena (politike), pa i onih stvari koje njemu smetaju. On odlazi na palačinke s ekipom, a ja se povlačim u svoj kletski apartman. (“Zaključaj se”, kaže jedan od njih. Racionalno mi je jasno da se šali, no blagi grč u želucu podsjeća me – kao i Ivanine hrvačice iz Miholjca – da u ringu života, kao i na cesti, nije sasvim svejedno kojeg si spola.) 🚹🚺💔🚴🚴‍♀️💔👗👖

Mnogo bolje raspoložen, sljedećeg jutra Dražen me vozi do centra Virovitice, gdje bi mi moglo, kaže, biti zanimljivo. Bit će prelet aviona, i izložba ratnih vozila. Obljetnica je osnivanja 81. gardijske bojne iz Virovitice. Kratko komentiramo rat – ja kažem da sam ga provela u Zadru i da mi je majka bila na fronti kao liječnica, i da sam pola vremena bila sama doma. “Ne znam”, kaže, “je li teže roditeljima koji tako moraju ostaviti djecu, ili djeci.” Čini se da govori iz iskustva. Nisam očekivala da će me u potrazi za Europom po Hrvatskoj opet zaskočiti rat, ali ne znam čemu se čudim. Rat još uvijek i u Europi, u retorikama neljubavi i nesnošljivosti, izolacije i odbacivanja – simboličkog i radikalno tjelesnog: po morima i hridinama. Rat je još uvijek potkožni parazit u tkivu Europe – njihove i naše. Onih koji su ga prošli, i onih koji o njemu tek slušaju, i uče kako ga ponoviti. Europska unija kao mirovni projekt i u doba mira ima pune ruke posla.🇪🇺☮♻🈯✅

Šetam Viroviticom, pored nekoliko izloženih tenkova i oklopnih vozila, pa do nekog kafića, u koji sjedam za jedini osunčani stol. Ubrzo čujem komešanje za susjednim stolom, zauzima ga – i polovicu moga – skupina plećatih starijih muškaraca. Ne zanimaju me previše (muškarci su, je li), ali zbog glasnog im razgovora ipak podignem pogled, pa shvatim da su redom pripadnici vojske. Jednog vala i prepoznajem – u centru, okružen uniformiranim časnicima, sjedi Ante Gotovina. Ne razaznajem o čemu razgovaraju, ali ne mogu se ni koncentrirati na prisluškivanje jer se spremam ustati i poći Anti postaviti pitanje koje nisam uspjela postaviti Draženu – o miru, i o budućnosti Europe. I taman što sam se pridigla da mu se obratim (sigurna da me ne bi odbio, ipak smo iz istog kraja), odjednom svi ustaju i odlaze. Ispraćam ih pogledom i vidim da ulaze u crkvu. Volim crkve, pa i ja krećem za njima. ⛪✝

Misa je za poginule i nestale u ratu. Dok slušam propovijed, osjećam kako me postupno preplavljuje olakšanje. Očito sam se bojala da će se ratna tragedija, tuga vjernika i branitelja upregnuti u političku žetvu bodova pred izbore. Ali nije tako. Ova misa poziva na pokajanje, smiraj. Afirmira povjerenje i vjeru, i isprepletena je parabolama iz Isusova života i uskrsnuća – prilično pozitivno štivo. Kad su lišene političkih poruka, kao ova – mise vuku na meditaciju. I na zajedništvo. Razmišljam o važnosti ratnih drugova za Dražena. Oni su mu obitelj, možda i više od toga. Takvu povezanost, kaže, nitko ne može razumjeti. Razmišljam o tome kako je zajednica u ratu obitelj, i kako je zajednica u vjeri obitelj. Pa i zajednica u uvjerenju je obitelj – i zajednica u politici je obitelj. Dok stojim u stražnjem dijelu crkve, i promatram leđa ljudi povezanih u vjeri, i u povjerenju u one koji za njih i pred njima govore, postaje mi jasno koliko je u tome snage, i koliko je moćno ono što i mi upravo gradimo. 
Zelena politika, i zelena zajednica. 
A gradit ćemo je ako treba koliko i Isus; kroz podršku, poštivanje, razumijevanje, širenje prostora slobode i ravnopravnosti za sve, uz neprekinutu kilometražu u nogama.
👪👨‍👩‍👧💑👨‍❤️‍👨🧛‍♂️🎅🧙‍♀️👩‍🚀👩‍🚒🧶💂‍♀️🧔🐷🐧🐣
🏃🏃‍♀️🕺


#možemo #biciklomdobrisela #europskiizbori2019 #lista18 #euelections2019