4. DAN (OSIJEK – RAKITOVICA – VIROVITICA)

Od Osijeka do Rakitovice sve je ravno. Sunce udara, ali sjetim se staviti kremu. Kamioni ponekad prođu preblizu i zamah vjetra me zaleluja, ali vozim danju, i još uvijek imam povjerenja u to da će jači čuvati i paziti one slabije, u svim vremenskim uvjetima.

Rakitovica je naselje u sklopu Donjeg Miholjca, i prvo selo u kojem odsjedam. Broj stanovnika s preko 900 u posljednjih je nekoliko godina pao za gotovo trećinu, a po dosta obližnjih mjesta otišle su cijele obitelji i “svaka treća kuća je prazna”, kako mi kažu Ivana (32) i njezina majka Ana (otac ne kaže ništa – donio nam je pizzu iz Miholjca, pa otišao u dnevnu gledat nogomet). Ana ima 61 godinu i čitav je život provela u Rakitovici – njezina je obitelj generacijama živjela isključivo od poljoprivrede – ali to vrijeme je prošlo. Manja imanja su nestala, došlo je do okrupnjavanja. “Ili imaš 50 hektara, ili nemaš ništa”. A i zemlja se promijenila, i ono što niče iz nje. Zbog špricanja nema više maka, nema plaveža – nema više ni traga od kupine, “makar je kupina doslovce skoro neuništiva” (od danas mi je kupina najdraže voće!). “Prije se bašča sijala u 5. mjesecu, sad sijemo u veljači. Promijenila se klima, sve se ranije pomaklo. Godišnja doba su se promijenila”, kaže mi Ana. “Nekoć je bilo po metar snijega, i snjegovi su se topili tek oko Josipovog, kad su dolazile rode – a sad više nema snijega, nema prave zime.” Vode u zemlji sve je sve manje, domaći bunari uglavnom su presušili. “Sad su ljudi na gradskom vodovodu, ali tom vodom je preskupo bašču zalijevat, pa bolje kupit sve na pijaci.” Ana ima stari bunar, kaže, “ali ove godine pao je vodostaj za pola metra, nikad nije bilo tako nisko.”

Kad pitam Anu osjeti li se lokalno da je Hrvatska ušla u Europsku uniju, kako se to odrazilo na područje u kojem živi, prvo joj padaju na pamet biciklističke staze u Donjem Miholjcu. Ipak, zamjera što nisu povezali Miholjac lokalno, pa i s Rakitovicom – ovako je biciklirati među mjestima preopasno. Lokalna povezanost javnim prijevozom pritom je “nikakva” – da bi se iz Rakitovice dovezla do škole u kojoj u Miholjcu radi kao nastavnica tjelesnog, Ivani treba auto. Ivana mi priča kako su preko europskih projekata u više okolnih mjesta nikle nove školske zgrade, ali učenika je sve manje, pa dolazi do apsurdnih situacija – birokratski nepredviđenih. Neki nastavnici zbog satnice moraju putovati u više škola – nekad i po 50 km – pa im troškovi prijevoza (jer je javni gotovo nepostojeći) praktički pojedu plaću.

Kad ih pitam hoće li izaći na europske izbore, i vjeruju li da to ima smisla, Ana kaže da misli da nema. “U biti, ne dešava se ništa – čak naprotiv.” U Europu, kaže mi, nismo ušli ni u smislu “europske” kvalitete proizvoda – od omekšivača koje je nosila iz Mađarske, uvezene iz Njemačke, “mirišao je cijeli dvor, pa još i poslije” a ovaj koji kupi lokalno, “staviš pola boce, dok se malo osuši miriši, poslije ne miriši. Ništa nama ne stiže iz Europe.” Kad pitam koje vrste mjera misli da bi pomogle, Ana kaže – ne znam da tu išta može pomoći. “Ovi koji su okrupnili zemlju i nastavili se bavit poljoprivredom, oni imaju. To su kombajni i traktori od milijun kuna – a oni koji nemaju, ti neće nikad imati. Ne znam što sad tu može pomoći. Mi drugi, to je životarenje.”

Ivana kaže da na sve izbore izlazi, jer to shvaća kao građansku dužnost. A onda dodaje: “Imam osjećaj, za koga god da se odlučim – sve je isto. I zato zapravo izađem poništit listić.” Ivanino malodušje razumijem, kao razrednica osmašima gleda ih kako svi upisuju njemački izborni jezik, jer će ionako pobjeći u Njemačku za poslom. I roditelji su toga itekako svjesni – daje mi primjer dečka kojem njemački nimalo ne ide, ali roditelji ga guraju da ga uči po svaku cijenu, jer njemački jezik ovdje je glavna lingvistička valuta.

Ivana volonterski trenira odbojkašice i hrvački tim, pa je pitam ima li barem bolje perspektive u sportu. Kaže mi kako ima jednu hrvačicu u timu u Miholjcu, djevojka je u hrvatskoj repki, ali sve što radi na leđima roditelja; oni plaćaju članarine, opremu, putovanja na natjecanja. Sport se također čini kao slijepa cesta za egzistenciju. Jedino je malo bolje ako si muško – dečkima su ovi troškovi pokriveni.

Usprkos glasačkom joj malodušju, navaljujem da mi navede bar par stvari koje bi htjela za ovaj kraj, možda i iz europskih fondova. Minutu razmišlja, a onda kaže da, recimo, nema bazena u okrugu od 50 km, i ako se djeca žele baviti nečim što nije nogomet moraju raditi golem put. A toliko moraš prevalit i za kino, ili neke druge kulturne sadržaje. Još važnije, bilo bi joj super kad bi se – kroz europske projekte, ili nacionalne – stvorila podrška djeci s posebnim potrebama. Toga bolno nedostaje – i brojne su obitelji koje odseljavaju u Zagreb, jer ne postoje infrastrukture za pomoć njihovoj djeci.

Iako smo se družile dva dana, nisam sigurna da sam Ivanu uspjela uvjeriti da treba izaći na izbore (možda jer sam uglavnom samo slušala). Razgovor završava riječima: “Što mene živcira kod naših političara… Kad ih vidiš, ono, k’o da su boga za bradu uhvatili. K’o da nisu na istom nivou s običnim ljudima. K’o da žive u nekom drugom svijetu, uopće ne vide. Ljudi im pričaju što se dešava, ali to do njih ne dopire.”

Prije nego što skačem na svog vjernog aluminijskog konjića, obavljam još jednom WC. Anu pitam uzgred (i za svaki slučaj) kakva im je situacija s kanalizacijom – kaže da imaju septičku jamu, i da nema drugog sustava odvodnje. Europski projekti riješili su taj infrastrukturni dio u nekim okolnim selima, ali ne i u Rakitovici, jer ona spada pod Donji Miholjac. 
E, moja gospođo Ana… Da nisam išla piškiti, ne bih doznala za ovu, više puta dnevno ključnu, europsku intervenciju.

PS Nijedna životinja nije stradala za potrebe ovog snimanja (ni nakon njega).

PPS Sad krećem iz Virovitice prema Bjelovaru – hvatajmo se sutra izjutra na kavi!