Možemo – politička platformaNova ljevicaORaH
#biciklomdobrisela#euizbori2019#lista18#mozemo#možemo#anamarijasimić#leapoffaith

Vrag je odnio šalu, danas idem na antibiotike.  
Nakon tjedan dana kašljanja, hripanja i iscrpljivanja, potpisujem zdravstvenu kapitulaciju. Dok sam se sve ove dane goloruka borila protiv vojske virusa i bakterija, vani su divljali vjetra i kiša. I pružali bar neku utjehu u bolesti, a to je da ni najzdravija u takvim uvjetima ne bih dogurala dalje od prve provalije. Na Paškom mostu bura je brijala 190 na sat, uz Polarni krug ekstremi vrućine i 31 C, a pustolovni Teksašanin spustio se na dno Marijanske brazde, gdje je – na 11000 m ispod mora – pronašao plastični otpad. (Kad se sve ovo zbroji, pomalo je bizarno da bi Hrvatska u Europski parlament još uvijek slala ustaše i partizane, budući da su – poput dojenčeta u borbi s bronhitisom – posve neadekvatno opremljeni za političku klimu 21. stoljeća). Zemlja kapitulira, kako ne bih i ja? 

Kad potpisujete kapitulaciju, od ključne je važnosti da imate plan i strategiju za nove borbe. I da dobro rasporedite preostale resurse, da ih što prije upregnete u obnovu. Kad Zemlja kapitulira resursima, i klimom, to znači da je vrijeme za zelene politike – za nove, obnovljive i održive tehnologije. Za odrast (iliti degrowth).  Kad kapituliram ja, pored liječničke intervencije, to znači da zovem proširenu obitelj da me skupe autom (zajedno s biciklom) i odvezu bliže Dalmaciji. Odatle ću – nasmiješi li mi se Perun* i pokrepaju li bakterije, u nekom trenu nastaviti magistralom prema jugu. 

Kapitulacija je, srećom, uvijek i prilika za novi početak. Kao što je moj omiljeni rock pjesnik u svakom porazu video deo slobode, tako evo i ja. Primjerice, u ovoj kapitulaciji vidim oslobađanje od brzine. Ako me pitate koja mi je najvažnija osobna spoznaja i otkriće cijelog ovog poduhvata, bez imalo dvoumljenja reći ću – sporost. Sporost u prostoru: bicikliranje na usponu, recimo – kad vam je fokus isključivo na tom metru ceste koji treba prevaliti, do sljedećeg. Sporosti u vremenu: ono kad ste cijeli dan s ljudima, velikodušno pušteni u njihove živote. Mjerna jedinica vremena tad nakratko prestaje biti klik, i opet postaje riječ. 🦱

Kad sam potpisala za inicijativu “67 je previše”, to je bila građanska dužnost i odgovornost. Nisam imala pojma da će mi penzići postati najveća ljubav ovog putovanja. S penzićima nema panike, nema kašnjenja, nema dvadeset poredanih tabova koji urliču s ekrana. Penzići sami rade svoj vino, sami rade rakiju od biljaka koje su u vrtu uzgojili, penzićima je vrt prirodno stanište. Kad zdravlje šteka, to je život, nije drama. Kad se planovi mijenjaju, nije drama. Pomalo. Penzići su čuđenje u svijetu. Uče me usporavanju, kočenju bez tragova na cesti. Uče me mentalnom vrtlarenju, spiritualnom održivom razvoju. 

U Puli sam – neplanirano – provela 5 dana. Od toga par sekundi u zraku, par minuta u ledenoj vodi, ostatak u krevetu, u horizontali. Mučilo me što sam zaglavila toliko dugo, a na kraju sam ipak ostala bar dva dana prekratko; na dan odlaska tako sam se dobro uvezala, korijenski, s Aninim starcima (penzići!) da sam se živa pojela što sam ih prethodnih dana puštala na miru, štitila od svoje bolesti. 

Evo sad sam u Crikvenici, upravo uzela prvi antibiotik. Prekosutra je u Rijeci Hod za slobodu. Bude li sve OK, budu li lijekovi proradili, bude li cesta čista i zrak miran – dobiciklirat ću među hodače. Sporo, da nikoga ne ozlijedim. Sporo, za novi početak. 

A vrijeme je i da hrvatska politika kakvu poznajemo uspori, i kapitulira. I da se barem pola Sabora prijevremeno penzionira.** 

#možemo #biciklomdobrisela #euizbori2019 #lista18 #euelections2019#idemodalje
_______________________________
*Perun – mit. praslavensko božanstvo; gromovnik, nebesnik, obitava na planinskim vrhovima, u krošnji svetog duba (hrasta); bog neba, oluje i pobjede, čuvar i izvršitelj sudbine, sudac dušama; na mjestima gdje se štovao, podizane su, poslije kristijanizacije, crkvice posvećene Sv. Iliji Gromovniku.

** Ako može, uz mirovinu bližu onoj prosječnog hrvatskog penzića (2137 kn), radije no prosječnog saborskog umirovljenika (9793 kn).

#samoljubav#možemo#biciklomdobrisela#lista18#euizbori2019

Mjesta su kao ljudi. Nekad je dovoljan jedan susret da se u njih zaljubimo i volimo ih razumu usprkos, ili pak obrnuto – jedna nespretna riječ ili pogled pri upoznavanju i strpat ćemo ih u ladicu i prelijepiti izolirkom omraze i zaborava. Iako volim vjerovati da sam osoba otvorena uma, kad je riječ o Karlovcu, podbacujem od cca 1993. Naš prvi bliski susret događa se usred rata. Kako je Zadar bio pod opsadom i međugradski je javni prijevoz povremeno bio obustavljen, jednom sam se prilikom kolima hitne pomoći iz posjeta Zagrebu vraćala u Zadar. Do Zadra se, dakako, išlo starom cestom, preko Karlovca, koji je također bio pod općom uzbunom i pod granatama – rokanje se čulo i preko glasnog motora drndavog kombija hitne. Raskršće kod autobusnog kolodvora gdje se skreće prema Dugoj Resi bilo je (logično) prazno, pa smo prošli kroz crveno. … I u tom trenutku, grad koji nisam pošteno ni odmjerila od glave do pete, postaje poprište najapsurdnije epizoda moga života. 
Odmah iza raskršća, s desne strane, dočekuje nas i zaustavlja prometna policija – izvlači vozača hitne vani i (“pod kišom kanonada ognja, krvi i čelika”, kako je to moj lektirni srednjoškolski mozak tada doživio) pregledava mu dokumente, piše kaznu. Vozaču kola hitne pomoći – iz Zadra – u Karlovcu – pod kišom granata na oba kraja stare ceste. 

Rat smo preživjeli, i otad sam u Karlovcu bila više puta, pa i gostovala u programu gradske knjižnice, bilo je lijepo i ugodno. Ali onaj osjećaj loše kemije nije nestajao. I sad, kad sam iz Zagreba vozila u Karlovac, s vjetrom direkt u prsa, umjesto leptirića u trbuhu mi se raskrilio roj moljaca. Ali, kao što znamo iz života i književnosti podjednako, ljubav je čudna, i znade nas zaskočiti kad joj se najmanje nadamo, i kad joj se prestanemo nadati. S Karlovcem mi se, tako, 25 godina poslije, dogodila ljubav na drugi pogled. 

Karlovac je ovaj put bio stol pun nevjerojatnih frajera i žena (nažalost, sve zauzete) – koje oru i kopaju po nepotističkom tlu karlovačkom, i pokušavaju uzgojiti neku drugačiju kulturu. Problem koji mi svi redom u Karlovcu navode je apsolutna politička blokada sustava – ako nisi u vladajućoj stranci (trenutačno HDZ, ali bilo je tako i za kratke “vladavine” SDP-a), nemaš mnogo prilika za napredovanje, ili opstanak. U zafrkanciji netko komentira (imena ne navodim zbog zaštite govornika i svjedoka) da bi Karlovac trebalo pripojiti Austriji, Njemačkoj; biti ispostava neke druge zemlje, da se iščupa iz klijentelističkog mulja. 

Naravno, jasno nam je svima da rješenje neće doći iz smjera Habsburške Monarhije, i da samo snažnim lokalnim i nacionalnim antikorupcijskim strategijama i mjerama možemo stvoriti bolju društvenopolitičku atmosferu (trivia: prvo Antikorupcijsko izvješće Europske unije iz 2014. među najvećim problemima u Hrvatskoj vidi nedovoljnu implementaciju postojećeg pravnog okvira, visoku politiziranost javne uprave i korupciju u javnim tvrtkama. Hrvatska je zbog ulaska u Europsku uniju uspostavila širok pravni i institucionalni okvir za borbu protiv korupcije, no čak 94% hrvatskih građana smatra da je u Hrvatskoj raširena korupcija)(u Karlovcu je, prema mome iskustvu, taj postotak na dlaku do 100%). 

Moje iskustvo s ovako mračnim i politički kontaminiranim sredinama je da se ondje formiraju najtoplija gnijezda solidarnosti i podrške – oni koji grad ne napuste drže se skupa, da ostanu normalni, da se zajednički odupru koroziji korupcije. Od svih gradova kroz koje sam biciklirala i u kojima sam boravila, stol kafića (Ziggy!) u kojem sjedimo najveći je dosad – kako dolaze ljudi, tako stolove spajamo i zauzimamo terasu, na kraju nas je zbrojno desetak – Ana, Tanja, Samija, Darko, Ljiljana, Andrea, Vladimir, Marin, poslije i Sanda, i moja domaćica Draženka (koja mi u ponoć kuha juhu, da ne bih slučajno preminula od gladi).  Razgovor vrluda, ali uvijek se vraća na kočnicu nepotizma i korupcije. Dok poslije šetamo centrom grada i rastočenom Radićevom ulicom, Karlovac me osvaja svojim potencijalom, šarmom koji sipi iz pukotina zgrada u raspadu. Radićeva ulica u strogom centru grada vječno je obećanje koje nitko ne ispunjava, a čak i kad se vlast nakratko promijeni scenarij je isti – status quo, stagnacija. 

Nema sumnje da je su predstavnička demokracija, i izbori, ono što je Karlovac dovelo do stanja u kojem jest. Izbori su, logično, u ovom trenutku ključni način da se stvari promijene, ili da se barem počnu mijenjati. Jer svaki glas se broji. I nije dovoljan glas u birtiji, i nije dovoljan glas za obiteljskim stolom iza zatvorenih vrata, ni u telefonsku slušalicu sinu koji je odselio u Irsku za poslom. Važno je prošetati, ili odbiciklirati do biračkog mjesta, vjetru u prsa usprkos. Ponekad, dakako, ni dati glas nije dovoljno – ponekad se treba i kandidirati, ako imaš osjećaj da te nitko od lica na plakatima ne predstavlja, ako ti se čini da je na ponudi uvijek isto, dio vječne političke reciklaže, zagađivačke. U Karlovac se zaljubljujem na drugi pogled, u lica koja još nisu na predizbornim plakatima, ali znam da će uskoro biti. 
#možemo #biciklomdobrisela #euizbori2019 #lista18 #euelections2019

PS Na izlazu iz grada zaustavljam se na autobusnoj stanici prema Dugoj Resi da ispraznim smeće u koš i sasvim slučajno (baš…!) započinjem razgovor s Brankom, koja čeka da je kolegica pokupi autom i vozi doma. Razgovaramo valjda pet minuta, ali dovoljno da saznam da joj je kći Maja prije koji mjesec odselila u Veliku Britaniju. U Karlovcu (završenom fakultetu usprkos) nije mogla dobiti posao “jer joj otac nije u HDZ-u”. U Engleskoj je, u Manchesteru, u najužem krugu među pedesetak domaćih kandidata, bez ikakve veze i štele, dobila posao u prestižnoj bolnici, na nekom turbo-suvremenom projektu. Branka je sretna zbog kćeri, ja sam sretna zbog kćeri, obje smo nesretne zbog Karlovca. 

PPS (Još malo o karlovačkoj solidarnosti…)
Dok sjedimo u Ziggyju, žalim se da mi je kosa previše narasla i da se moram hitno šišati, jer medije ionako zanima kako si izgledala, radije nego ono što si rekla (još uvijek vučem traumu od Nedjeljom u 2, kad su ljudi mislili da mi je kosa masna, a ja je taman uoči emisije oprala!)(ali ne i osušila)… Netko za stolom pokazuje mi dečka koji sjedi uz ulaz birca i kaže – Antonio ti je super frizer. Oduševljena ovom podudarnošću i božjim znakom, odlazim do Antonija, i pitam može li me sljedećeg jutra ošišati pred put, da mi se ne rugaju, i neosnovano me kritiziraju. “Žao mi je, pun sam do ponedjeljka”, kaže on. Snuždena se vraćam za stol, ali par minuta poslije dolazi mi on, pokazuje curu pored sebe i kaže – evo, ona ti daje svoj termin. Sljedećeg jutra Draženkin mudri muž Maks, sretno svježe penzioniran, vozi me do Antonija, koji odrađuje sjajan posao – i (barem na mjesec dana) spašava moju političko-medijsku karijeru. Kad ga pitam koliko sam dužna, kaže samo – ništa, sretno s bicikliranjem. 
Karlovče, volim te. 

Iz Siska sam se u Zagreb odvezla (glavnom cestom, stresno) na prvomajsko vegansko krkanje kod Jelene – ali i zbog nastupa na telki, intervjua za novine i općenitog dizanja vidljivosti bic-političkom poduhvatu. Jer do ljudi treba doći svim raspoloživim sredstvima. Treba nadglasati šumove u komunikacijskom kanalu, probiti se kroz šumu društva spektakla i izreći bar dvije rečenice koje će se negdje, nekome, primiti za dlačice u zvukovodu dovoljno dugo da poželi čuti još, da poželi izaći na izbore. 

Otkad znam za sebe opsjednuta sam medijima.  
Neprestano razmišljam o tome što nam i kako znače, kako se preobražavamo za različite medijske formate, i različite sugovornike. Kako razgovaram s voditeljem informativne emisije, s kojim u 10 minuta moram stisnuti cijeli jedan životno-politički program, kako s novinarkom Novosti za duplericu. Kako svojim roditeljima, prijateljima, kolegama piscima ili konobaru negdje na Kvarneru objašnjavam što točno radim, i zašto? Kako skraćujem ili produžujem riječi, misli, ubrzavam ili usporavam govor, da jasno i strasno prenesem želju za promjenom, zbog koje sam krenula na ovaj put.

Svaki odnos ima svoj jezik – i svakom je jeziku cilj sporazumijevanje, a baza mu je povjerenje (u stabilnost jezičnog sustava, i u vjerodostojnost sugovornika). Kad ulazite u (visoku) politiku, podrazumijeva se da ćete (pro)govoriti politički – kako biste inače sudjelovali u odlučivanju? Problem i paradoks jezika politike kakvom smo naučeni, međutim, jest da ga svi razumiju, ali nitko mu više ne vjeruje. 

Obećanje koje dajete na standardnom hrvatskom i obećanje koje dajete na političkom hrvatskom mogu zvučati identično, ali jednostavno znate da se na potonje ni u ludilo nećete osloniti. I inače simpatična osoba; poznanik, slatka bakica iz susjedstva ili čak bliski rođak; progovore li politički, postat će vam sumnjivi, kao da vas suosjećajno glade po leđima samo da bi vas izdžeparili.

Trudim se doskočiti tome šaltanjem brzine, tehnike vožnje, skidanjem ruku s volana, spuštanjem garda, slušanjem, humorom, slušanjem, gledanjem u oči. Drugačiji jezik politike je moguć, i drugačiji dodir. Na bicikli sam jer vjerujem da je izravni kontakt istinska i jedina moguća baza nove i drukčije politike. U zemlji posvađanih graditelja i pomiješanih jezika, za povjerenje nam preostaje samo dodir. (Tko pročita ovo kao poziv na seks, perverznjak je!).  

Dodir je guma na asfaltu, dodir je trenje jagodica po tipkovnici, SMS poziv na kavu u selu iznad Opatije, dodir je rukovanje pri susretu, dodir se može dogoditi i očima, dodir je trljanje spužve po tanjuru da zahvališ domaćinu na ručku – dodir je temelj povjerenja, kad jezici podbace. Dodir je obećanje. Na bicikli sam jer vjerujem da je Pamela Anderson super, ali i da postoje obećanja onkraj spektakla tabloidnih naslova, da postoji politika izvan jezika – kojoj možemo vjerovati, i kojoj trebamo pokloniti povjerenje. 

#možemo #biciklomdobrisela #euizbori2019 #lista18#europeanelections2019 #petarpreradovicreturns