Dragi – prije svega prijatelji – a drugotno tome i građani i ke. 
Dobro vam postizborno jutro. 

U Zagrebu pada kiša, ali kiša je dobra za vrt. Kiša je dobra za zbližavanje s ukućanima, ako ne morate na posao. Kiša je dobra ako ste na poslu, u kakvom uredu, pa klizi niz staklo i mijenja sliku grada. Ili udara po prozorskom okviru i smiruje nervoznije među nama. Pa i ako vas je zatekla na ulici, kad pokisnete, kiša zna biti super, ako se imate kamo skloniti na toplo i osušiti se – i s kime komentirati kišu. 

Prije mnogo godina, ranih devedesetih, u Zadru se održavalo natjecanje srednjih škola u znanju, kviz Gaudeamus. U tom kvizu sudjelovala je i moja opća gimnazija, i nekolicina nas iz razreda. Natjecanje se odvijalo po principu nogometnog prvenstva – osmine, četvrtine, polufinale, finale. U naponu mentalne snage i nabrijanosti, bez mnogo problema stigli smo u finale, gdje smo se trebali suočiti s nekom autsajderskom ekipom – mislim da je bila turistička škola, iznenađenje sezone. 
Na pozornicu dupke punog zadarskog Narodnog kazališta stupili smo samouvjereno, gimnazijalski bahato. Sve je prenosila i popularna lokalna radio stanica. 

Voljela bih reći da je finale, pred više stotina gledatelja (obitelji, prijatelja, kolega, profesora!) bilo uzbudljivo, da smo jedni drugima dahtali za vratom, da je publika sjedila na rubu stolaca, grizući nokte. 
Ništa od toga. Iz kategorije u kategoriju, bez milosti, ekipa nas je doslovno zgazila. 

Oprostit ćete mi, detalja se ne sjećam, duboko sam ih potisnula. Sjećam se samo osjećaja nevjerice, posramljenosti, praznine i očaja koje poraz ostavlja za sobom.  Zvuči prilično dramatično, priznat ćete, za nekakvo srednjoškolsko natjecanje koje su koji tjedan poslije svi već zaboravili (osim pobjednika i poraženih). 

Međutim, ono što danas najintenzivnije pamtim od tog događaja nisu ni očaj ni praznina. Pamtim proslavu koju je moja majka organizirala povodom našeg nastupa u finalu. Tulum s brdom hrane, i veselje, i muzika, i kolači i kokakola. 
Doček šampiona. 

Potez moje roditeljice tada mi je bio jednako šokantan koliko i pretrpljeni udarac u natjecanju, ali danas ga jako dobro razumijem. I zbog njega danas slavim rezultate izbora. 

***

Razloga za slavlje je bezbroj, ali najveći ste VI, ljudi. 
Koji ste izašli na birališta i kladili se na ekipu koja u postojećoj konkurenciji, i političkoj klimi, još uvijek nema status favorita. Vi, koji ste svoje povjerenje, i želju za promjenom, ubacili u smjesu za temelj te promjene, znajući da se takve smjese dižu polako. Vi, ljudi, koji kužite (kao veliki dio Europe, u ovom trenutku) da je zelena opcija jedina opcija koja se bavi pitanjima 21. stoljeća, koja se obraća vašoj djeci, i unucima. Koja se za njih brine, koja zatrpava rovove, koja sadi novo sjeme. A žetva će doći. 

I zato vam svima hvala – na vašem silno kvalitetnom sjemenu, na povjerenju, i na bazi. U dva mjeseca uspjeli smo odraditi golem posao – dobili smo vidljivost, a u Zagrebu (koji nije sve, ali je indikativan, jer se u njemu na promjenama radi već dulje, kroz fantastični Zagreb je NAŠ) za sobom smo ostavili daleko vidljivije igrače – uključujući gradonačelnika. 

U dva mjeseca dobacili smo se do vas, povezali smo se. Virtualno i fizički; na biciklima, i pješice. Radimo mrežu, i nastavljamo je plesti, i hvala vam što ste dio ekipe pletilja. I pozivamo vas da se intenzivnije uključite, s kojim god resursima, kapacitetima, vremenom i strašću možete. Jer nacionalni izbori su na horizontu, i bez dvojbe ulazimo u Sabor, i vi s nama. Jer ovo je zajednički poduhvat. 

Konačno, onkraj kolektivne zahvale, želim virtualno zagrliti svoju proširenu obitelj s biciklističkog putovanja Hrvatskom – mislim na vas svaki dan, i ako sam ikad sumnjala da su drugačije politike moguće, nakon vas apsolutno znam da je zeleni, solidarni zaokret samo pitanje vremena. I vjerujem da ćemo svi izdvojiti dio svojeg za tu borbu. 

Ja definitivno hoću.

#možemo #idemodalje #dopromjene #biciklomdomjeseca

SUNDAY MAY 26
save the date
at polling stations near you
if youre in croatia
#euelections2019 #europeanelections

žao mi samo što nisam imala gde da utrpam svoje omiljene reči: šargarepa, zejtin i merdevine!

to za neki sledeći!

ajmo braćo i sestre s hrvatskim pasošem, još stignete da glasujete za mene! 
hrvatska do srbije!

https://www.vice.com/rs/article/qv73xq/mima-simic-za-vice-u-politiku-sam-usla-zbog-seksa?fbclid=IwAR3FzIs1-7UHxOnVuOXvbv6z2Wgd5LHZd8MIMZntJTy_zP4a3oGShqoJsEA

Danas se navršava točno jedan mjesec otkako sam iz Slavonskog Broda krenula na političko putovanje biciklom. Mjesec dana – nešto ispod 1000 km – manje od planiranog zbog neočekivano (sic!) očajnih vremenskih uvjeta, zbog posljedica skoka s 10-metarske litice u ledeno more. 
Mjesec dana, cijeli život. Dvadesetak sela, mjesta, gradova – nebrojeno više ljudi uz put, kilometraža razgovora duža od ceste. Tijelo koje trpi, živi i proizvodi politiku. Njihova, i moje. Deset, nekad dvanaest-satno radno vrijeme. Bez vikenda, bez odmora. (Ne jednom mi se dogodilo da ljude pitam koji je dan). Stalno ili na bicikli, ili u razgovoru, ili s medijima, ili za laptopom. Čak i kad su se planovi mijenjali, interakcija s ljudima i mjestima nije prestajala – a to je ozbiljan, i odgovoran posao. Aktivno slušanje traži uključivanje svakog mentalnog mišića, svake stanice pažnje. 

Kad sam kretala na put, Tamara – najiskusnija biciklistkinja, najduhovitije stvorenje, i politički najpametnija osoba koju znam – upozorila me brižno da ću se morati odmarati. Svakih 5-6 dana uzeti slobodan dan od bicikliranja, malo olabaviti. Put je dug, i zahtjevan. 
Iako je u svemu drugome u životu slušam više od rođene majke, ovaj sam dio savjeta pomalo arogantno zanemarila. 
Pa što je meni još tih 100 kilometara? 1⃣0⃣0⃣0⃣0⃣0⃣0⃣
Pljusak? Nema veze, osušit ću se na vjetru. 
Umor? Od spavanja mi je zanimljivije vozit se po gradu, snimati, i cijeli dan slušati priče mojih penzića. Na adrenalinu – ponajviše ljudskom, interaktivnom, pedalirala sam tjednima bez dana odmora. 
I onda neplanirano kočenje. 

S kočenjem je došla lekcija – o odgovornosti. 
Prema sebi, i prema drugima – političkim partnerima, građanima-sugovornicima, glasačima. 
Biti odgovoran (recimo) u prometu znači da ne piješ dok voziš, da ne sjedaš u auto ako ti se spava, da posebno paziš na pješake, i bicikliste. Biti odgovorna političarka znači pametno procijeniti i rasporediti resurse (100 eura) i snage, slušati savjete pametnijih i iskusnijih, ne gurati preko vlastitih granica, fizičkih ni mentalnih. 
Jer politika je (da citiram samu sebe) maraton, a ne utrka na 100 metara. 
Biti odgovorna političarka znači slušati građane, ali i vlastito tijelo. Prepustiti volan drugima kad od umora počneš krivudati. Sva pravila koja vrijede za građane – sudionike u prometu – vrijede i za političare, još i više, jer ih predstavljaju. 

***

Jelena se jučer iz Zagreba dovezla po mene u Crikvenicu, ispekla kolač, strpala me u auto i odvezla u Zagreb. 
Rodni Zadar nisam stigla obići, ali kao da jesam – i mater i ćaća me svaki dan zovu otamo, sa izvještajima i savjetima. 
Nisam stigla posjetiti desetke ljudi koji su mi se javili – po Dalmaciji, po otocima, sve do Dubrovnika, i gore u Međimurju. Svi ti ljudi, priče, životi, politike svakodnevice. Nisam stigla u ovoj turi, ali ovo je tek početak putovanja. 

Zašto ostati na političkom putu? Zbog dekontaminacije. 
Ne samo klimatske i održivo-razvojne, nego prije svega političke. Nakon ove kampanje uvjerena sam da su drugačije politike moguće – drugačije strategije, drugačije dinamike, drugi ljudi, novi ljudi. Novi političari, koji su građani, koji su ljudi koji slušaju, jer najvažnija politička kilometraža ne odrađuje se u limuzini, nego pješice, slušanjem. A kad te netko uistinu sluša, kad znaš da mu nisi samo glas koji treba zavesti, ili kupiti – onda se osjećaš i kao ravnopravan sudionik u političkom prometu. Onda i sam želiš sudjelovati u dekontaminaciji, možda i sama sjest na bicikl. 
U takvu politiku vjerujem, a nadam se da ste dosad vjernici postali i vi. 

A sad idem malo ubit oko i skupit force jer su u NEDJELJU 26. 5. izbori za Europski parlament. Prognoze kažu da će izlaznost biti niža no ikad, a ja mogu samo reći: 
Što god bilo, izlazak na cestu bilo je najbolje iskustvo (političkog) mi života. I sad bez ikakve dvojbe znam da od postojećega definitivno bolje #možemo 
#lista18 #euizbori2019 #ovajputglasam #biciklomdobrisela

PS Na kraju, a definitivno među najvažnijim – golemi pozdrav medijima koji su ovaj poduhvat popratili. 
Svi novinari i novinarke, reporteri i reporterke s kojima sam imala sreću razgovarati, bili su nevjerojatno pozitivni, podržavajući i konstruktivni (a redom i oku ugodni). 

PPS Nastavit će se…

https://www.glasistre.hr/eu-izbori/kandidatkinja-za-europski-parlament-u-koaliciji-politicke-platforme-mozemo-orah-a-i-nove-ljevice-na-cijoj-se-listi-nalazi-mima-simic-politicarka-koja-na-dva-kotaca-pokusava-hrvatsku-uvesti-u-europu-588764

Jučer sam bila u Rijeci na Hodu za život. 
Pardon, za slobodu.
Vidite kako je lako napraviti ovakvu pogrešku. Ne sumnjam, dapače, da ste je bar nekoliko puta napravili i sami. Možda ste se čak i našli u prosvjedu na koji se inicijalno niste bili zaputili, i trebalo vam je neko vrijeme da shvatite da je vaša ekipa sto metara dalje. Trebalo vam je da nakon Baretovog glasa iz razglasa zaore Thompson, recimo. A dotad ste se s dubokim osjećajem pripadnosti široko smiješili sugrađanima u svijetloplavim majicama sa šarenim balonima. Uistinu, ako ste jučer u Rijeci bili nevin turist s Marsa, iz vizualnih podražaja ne biste mogli uprijeti ticalom u razliku između dva prosvjeda. Nikakve prijeteće ni ponižavajuće poruke, nigdje fašistički (ni starohrvatski) pozdravi, pokliči ni ikonografija. Samo nasmiješena dječica i mladi s balonima, u šarenim majicama. Samo ljubav. Samo život. 

Istinabog, ako ste Marsovka s diplomom iz zemaljske ekonomije, vjerojatno biste odmah detektirali da je svijetloplavi prosvjed bio mnogo bolje infrastrukturno i financijski potkožen – s kvalitetnijim i gromkijim razglasom i bezbrojnim rekvizitima koji nadomještaju faktor brojnosti sudionika. Ali kako to da vaš genijalni svemirski um (ipak ste prvi stigli do nas!) ne bi uočio radikalnu idejnu – da ne kažemo ideološku – razliku među prosvjedima? Kako to da vam ni najopsežniji intergalaktički rječnik ne bi pomogao da “život” iz prvog prosvjeda pročitate kao smrt slobode iz drugoga? 

Problem sa zemaljskim jezicima, pa tako i hrvatskim, dragi Marsovče, jest to da mu cilj više nije prenošenje istine, ili činjenica, već ga se radije upreže u svrhu političkih manipulacija. (Kod nas ti na Zemlji taj popularni trend od milja zovemo “postistina”). 
Tražiš da ti dadem primjer, OK. 
Evo – prije 6 godina u Hrvatskoj (najljepšoj zemaljskoj destinaciji, btw – dobro si odabrao) jedna je vjerski ukorijenjena organizacija poželjela istospolnim parovima (znam, kod vas je na Marsu to totalno normalno) onemogućiti da imaju ista prava kao raznospolni parovi. Drugim riječima, ta je organizacija – koja se novojezično nazvala građanskom, a ne vjerskom inicijativom – htjela produbiti već postojeću netrpeljivost prema jednoj skupini građana, ustavno ih okamenjujući kao manje vrijedne, i nedostojne (u nas svete, nećeš vjerovati) institucije braka. Međutim, u doba postistinskog bon-tona, u Hrvatskoj ti se više (javno) neće reći “Lezbe su bolesne”, “Pedere u logore”, “Zatrimo drugačijost” itd. Ne – to bi značilo da smo mi nasilno, opresivno, da ne kažem fašistoidno društvo (a ne najljepša zemlja na Zemlji). 

Ono što ti mi na novohrvatskom kažemo je: “Mi želimo zaštititi brak.” Ne zna se kako je točno ugrožen time da ga koriste pederi i lezbe, ali nema veze. Štititi je lijepo, pozitivno i afirmativno. Tako i kad ti netko od nas, mila Marsovko, hoda za “život”, i “štiti” ga, to ti na novohrvatskom znači da ženama koje – unutar zakonski propisanih okvira, prouči ih sama – žele odlučiti što s vlastitim tijelom, ekipa sa šarenim balonima želi se pobrinuti da ta žena nema mogućnost, opciju ili pravo, takvu odluku donijeti. Ako se šarene balone pita, žena u čijem su se tijelu spojili spermij i jajašce, prestaje imati pravo na to tijelo i postaje državni inkubator. Vjerujem da takve stvari na Marsu nemate, a ako imate, jasno mi je zašto si pobjegla na Zemlju. Život iz prvog prosvjeda tako postaje neživot, a zaštita postaje zatvor (ako nisi još stigla, preporučujem ti Orwellovu 1984, ključ za čitanje života na Zemlji).
1⃣9⃣8⃣4⃣

Vidiš, draga Marsovko, glavno oružje na Zemlji danas nije više bajuneta, bazuka ni nuklearna bojna glava. Glavno je oružje jezik. Jezik koji laž preodijeva u istinu, jezik koji zavodi, očarava, s buketom balona punih otrovnih plinova. Ljudi koji su se kroz povijest borili protiv nepravde najčešće su se borili goloruki, bez infrastrukture i bez resursa, i imali su tek jezik. Jezik je govorio istinu o njihovim iskustvima, bolnu istinu o društvu u kojem žive. Kroz desetljeća borbe, nekad stoljeća, ti su ljudi svojim glasovima iznjedrili promjene. Žene, koje su tisućljeća provele pod opresijom, izborile su pravo glasa. Izborile su pravo da upravljaju vlastitim životima, vlastitim tijelima, izborile su slobodu. (Ne svuda i ne svakako, Marsovče, ali evo sad si kod nas). 

A budući da emancipacijski poduhvati i oslobađanje često nisu po volji onima koji od ropstva žive, moralo se nekako doskočiti pokretima za slobodu. 
Sad već znadeš kako, pametni naš susjede. Ukrali su im jezik. Ukrali su im istinu. I sad, druže Marsovče, kad slušaš jezike novih fašizama (pov. ideol. projekt diktature koji državu, naciju i vođu nadređuje građaninu i njegovim pravima; prouči ded zemaljsku povijest 20. stoljeća), čut ćeš “život”. Čut ćeš “ljubav”. Čut ćeš “prava”. Čut ćeš “zaštitu”, čut ćeš obitelj, djecu, vidjet ćeš balone. 
Zalutat ćeš u svakakve šarene kolone, u kojima ćeš se osjećati kao doma.  Sve dok te ne primijete u toj gomili, brate Marsovče – i razapnu na nekom brdu. 
Jer s tim tvojim znatiželjnim ticalima, s tim tvojim genijalnim umom, tom tvojom seksi zelenom kožom i tim tvojim neutvrdivim spolom – čak ni kao turist kod nas nisi dobrodošao.

#možemo #glaszamars #lista18 #euizbori2019

kratki osvrt na zdravstveno stanje vaše omiljene eu kandidatkinje.
kad kažem “vaše”, obraćam se jednoj osobi, no s mnogo poštovanja. 

Možemo – politička platformaNova ljevicaORaH
#biciklomdobrisela#euizbori2019#lista18#mozemo#možemo#anamarijasimić#leapoffaith

Vrag je odnio šalu, danas idem na antibiotike.  
Nakon tjedan dana kašljanja, hripanja i iscrpljivanja, potpisujem zdravstvenu kapitulaciju. Dok sam se sve ove dane goloruka borila protiv vojske virusa i bakterija, vani su divljali vjetra i kiša. I pružali bar neku utjehu u bolesti, a to je da ni najzdravija u takvim uvjetima ne bih dogurala dalje od prve provalije. Na Paškom mostu bura je brijala 190 na sat, uz Polarni krug ekstremi vrućine i 31 C, a pustolovni Teksašanin spustio se na dno Marijanske brazde, gdje je – na 11000 m ispod mora – pronašao plastični otpad. (Kad se sve ovo zbroji, pomalo je bizarno da bi Hrvatska u Europski parlament još uvijek slala ustaše i partizane, budući da su – poput dojenčeta u borbi s bronhitisom – posve neadekvatno opremljeni za političku klimu 21. stoljeća). Zemlja kapitulira, kako ne bih i ja? 

Kad potpisujete kapitulaciju, od ključne je važnosti da imate plan i strategiju za nove borbe. I da dobro rasporedite preostale resurse, da ih što prije upregnete u obnovu. Kad Zemlja kapitulira resursima, i klimom, to znači da je vrijeme za zelene politike – za nove, obnovljive i održive tehnologije. Za odrast (iliti degrowth).  Kad kapituliram ja, pored liječničke intervencije, to znači da zovem proširenu obitelj da me skupe autom (zajedno s biciklom) i odvezu bliže Dalmaciji. Odatle ću – nasmiješi li mi se Perun* i pokrepaju li bakterije, u nekom trenu nastaviti magistralom prema jugu. 

Kapitulacija je, srećom, uvijek i prilika za novi početak. Kao što je moj omiljeni rock pjesnik u svakom porazu video deo slobode, tako evo i ja. Primjerice, u ovoj kapitulaciji vidim oslobađanje od brzine. Ako me pitate koja mi je najvažnija osobna spoznaja i otkriće cijelog ovog poduhvata, bez imalo dvoumljenja reći ću – sporost. Sporost u prostoru: bicikliranje na usponu, recimo – kad vam je fokus isključivo na tom metru ceste koji treba prevaliti, do sljedećeg. Sporosti u vremenu: ono kad ste cijeli dan s ljudima, velikodušno pušteni u njihove živote. Mjerna jedinica vremena tad nakratko prestaje biti klik, i opet postaje riječ. 🦱

Kad sam potpisala za inicijativu “67 je previše”, to je bila građanska dužnost i odgovornost. Nisam imala pojma da će mi penzići postati najveća ljubav ovog putovanja. S penzićima nema panike, nema kašnjenja, nema dvadeset poredanih tabova koji urliču s ekrana. Penzići sami rade svoj vino, sami rade rakiju od biljaka koje su u vrtu uzgojili, penzićima je vrt prirodno stanište. Kad zdravlje šteka, to je život, nije drama. Kad se planovi mijenjaju, nije drama. Pomalo. Penzići su čuđenje u svijetu. Uče me usporavanju, kočenju bez tragova na cesti. Uče me mentalnom vrtlarenju, spiritualnom održivom razvoju. 

U Puli sam – neplanirano – provela 5 dana. Od toga par sekundi u zraku, par minuta u ledenoj vodi, ostatak u krevetu, u horizontali. Mučilo me što sam zaglavila toliko dugo, a na kraju sam ipak ostala bar dva dana prekratko; na dan odlaska tako sam se dobro uvezala, korijenski, s Aninim starcima (penzići!) da sam se živa pojela što sam ih prethodnih dana puštala na miru, štitila od svoje bolesti. 

Evo sad sam u Crikvenici, upravo uzela prvi antibiotik. Prekosutra je u Rijeci Hod za slobodu. Bude li sve OK, budu li lijekovi proradili, bude li cesta čista i zrak miran – dobiciklirat ću među hodače. Sporo, da nikoga ne ozlijedim. Sporo, za novi početak. 

A vrijeme je i da hrvatska politika kakvu poznajemo uspori, i kapitulira. I da se barem pola Sabora prijevremeno penzionira.** 

#možemo #biciklomdobrisela #euizbori2019 #lista18 #euelections2019#idemodalje
_______________________________
*Perun – mit. praslavensko božanstvo; gromovnik, nebesnik, obitava na planinskim vrhovima, u krošnji svetog duba (hrasta); bog neba, oluje i pobjede, čuvar i izvršitelj sudbine, sudac dušama; na mjestima gdje se štovao, podizane su, poslije kristijanizacije, crkvice posvećene Sv. Iliji Gromovniku.

** Ako može, uz mirovinu bližu onoj prosječnog hrvatskog penzića (2137 kn), radije no prosječnog saborskog umirovljenika (9793 kn).